MRS 40

Međunarodni (MSFI) ili lokalni (nacionalni) standardi financijskog izvještavanja pružaju načela ili
računovodstvene politike priznavanja, mjerenja i objavljivanja. Tvrtke, u skladu sa svojim ciljevima
i poslovnim politikama, biraju računovodstvene politike koje će primjenjivati. Događaju se situacije
prema kojima se neki poslovni događaji ili neke bilančne pozicije mogu tretirati i različitim standardima
financijskog izvještavanja. U članku je ilustriran slučaj tretiranja nekretnina koje se mogu koristiti za
pružanje usluga ili davanje u operativni najam.

Kada poslovni subjekt posjeduje nekretnine, poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje, s ciljem
ostvarivanja prihoda od najma, povećanja tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina se klasificira kao
imovina vezana uz ulaganje u nekretnine. Ova svrha ulaganja u nekretnine razlikuje se od namjene
nekretnina koje poduzeće posjeduje i koristi u okviru svojih redovitih poslovnih aktivnosti, zbog čega
se primjenjuje različiti računovodstveni tretman za takvu imovinu. U ovom članku autor će objasniti
računovodstveni i porezni tretman ulaganja u nekretnine te kako se ta vrsta imovine prikazuje prema
Međunarodnim i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).

Ulaganja u nekretnine su nekretnine poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje, koje poslovni
subjekt drži s namjerom ostvarivanja prihoda od najma, porasta tržišne vrijednosti ili oboje. S
obzirom na to da je namjena ulaganja u nekretnine različita od namjene nekretnina koje poslovni
subjekt koristi prilikom obavljanja redovitih poslovnih aktivnosti, različit je i računovodstveni tretman
ulaganja u nekretnine u odnosu na nekretnine koje se koriste u redovitim poslovnim aktivnostima.
Te razlike u računovodstvenom tretmanu se očituju u primjeni modela mjerenja. Naime, poslovni
subjekti koji imaju priznata ulaganja u nekretnine u svojim financijskim izvještajima, mogu primijeniti
ili model troška ili model fer vrijednosti prilikom naknadnog mjerenja ulaganja u nekretnine. U ovom
radu autori objašnjavaju računovodstveni i porezni aspekt primjene modela naknadnog mjerenja
ulaganja u nekretnine i reklasifikacije s ulaganja u nekretnine ili na ulaganja u nekretnine.

Kada poslovni subjekt u svojoj imovini drži nekretnine poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje,
s namjerom ostvarivanja prihoda od najma, porasta tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina
klasificira se pod imovinom vezanom uz ulaganje u nekretnine. Takva namjena ulaganja u nekretnine
različita je od namjene nekretnina koje poduzeće ima u svojoj imovini kako bi nekretnine koristio
prilikom obavljanja redovitih poslovnih aktivnosti pa je u skladu s time različit i računovodstveni
tretman takve imovine subjekta. Tako će u ovome članku autor objasniti računovodstveni i porezni
tretman ulaganja u nekretnine odnosno prezentiranje takve vrste imovine prema Međunarodnim i
Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).

Dugotrajna materijalna imovina odnosi se na imovinu namijenjenu za korištenje u proizvodnji
proizvoda ili isporuci roba ili usluga, za iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, očekuje
se da će se koristiti duže od jednog razdoblja i namijenjena je za korištenje na neprekidnoj osnovi
u svrhu aktivnosti poduzetnika. Ovisno o karakteristikama nekretnina (tj. zemljišta i građevinskih
objekata), računovodstveno evidentiranje uređeno je MRS-om 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema
odnosno HSFI-om 6 – Dugotrajna materijalna imovina te MRS-om 40 – Ulaganja u nekretnine
odnosno istoimenim HSFI-om 7, koji uređuju priznavanje imovine, utvrđivanje njezine knjigovodstvene
vrijednosti, amortizacije i gubitaka zbog umanjenja koje je potrebno priznati u vezi s time. Međutim,
u praksi vrlo često dolazi do odstupanja od zahtjeva pojedinog računovodstvenog standarda. U radu
autorica ukazuje na neke od češćih pogrešaka prilikom računovodstvenog evidentiranja nekretnina,
tj. zemljišta i građevinskih objekata, a vezano uz početno priznavanje i mjerenje te naknadno mjerenje
imovine, kao i drugih transakcija povezanih s tom vrstom imovine. Uz pomoć primjera pojašnjava se
na koji način transakcije ispravno evidentirati sukladno računovodstvenim propisima, uvažavajući i
određene zahtjeve i odredbe poreznih propisa.

Kada poslovni subjekt u svojoj imovini drži nekretnine poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje,
s namjerom ostvarivanja prihoda od najma, porasta tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina
klasificira se pod imovinom vezanom uz ulaganje u nekretnine. Takva namjena ulaganja u nekretnine
različita je od namjene nekretnina koje poduzeće ima u svojoj imovini kako bi nekretnine koristio
prilikom obavljanja redovitih poslovnih aktivnosti pa je u skladu s time različit i računovodstveni
tretman takve imovine subjekta. Tako će u ovome članku autor objasniti računovodstveni i porezni
tretman ulaganja u nekretnine odnosno prezentiranje takve vrste imovine prema Međunarodnim i
Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).