Rezerviranje predstavlja obvezu čija je priroda jasno određena i za koju je na datum bilance vjerojatno
ili sigurno da će nastati, međutim postoji neizvjesnost u pogledu iznosa ili datuma kada će nastati.
Rezerviranje, kao obvezu neodređenog vremena i/ili iznosa, potrebno je priznati kao rashod razdoblja
samo ako su zadovoljeni određeni zahtjevi propisani računovodstvenim standardima, a rezerviranje
se ne može koristiti za usklađivanje vrijednosti imovine. Uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi
društvo priznalo rezerviranja su: postojanje sadašnje obveze (zakonske ili izvedene) koja je rezultat
prošlog događaja; vjerojatno je da će podmirenje obveze zahtijevati odljev resursa koji utjelovljuju
ekonomske koristi i iznos obveze se može pouzdano procijeniti. Iznos koji se priznaje kao rezerviranje
treba odražavati najbolju procjenu izdataka potrebnih za podmirenje sadašnje obveze na datum
bilance. Osim računovodstvenih propisa, subjekt mora voditi računa i o poreznim propisima vezanim
uz oporezivanje dobiti. Naime, određeni troškovi rezerviranja privremeno su porezno nepriznati
rashod te utječu na povećanje osnovice poreza na dobit i računovodstveno evidentiranje odgođene
porezne imovine. U radu autorica obrađuje računovodstveni tretman rezerviranja te porezne aspekte
pojedinih vrsta rezerviranja.
2024ČlanciFinancijsko računovodstvoOžujakRačunovodstvoRačunovodstvo i financije