sporazumni prestanak službe državnim službenicima

Zakon o državnim službenicima (Nar. nov., br. 155/23. i 85/24.), je propis kojim se uređuju radnopravni
odnosi između državnih službenika i namještenika i države kao poslodavca. Zakon se odnosi samo
na državne službenike i namještenike pa se u odnosu na Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14., 127/17.,
98/19., 151/22. i 64/23.), smatra posebnim zakonom (lex specialis).
Slično je i sa Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi
(Nar. nov., br. 86/08., 61/11., 4/18., 112/19. i 17/25.). I tim se Zakonom uređuje prijam u službu te
prava, obveze i odgovornosti službenika i namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica
lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i
obveza službenika i namještenika.
I u jednom i u drugom zakonu stoji da će se na pitanja koja nisu uređena tim zakonima, posebnim
zakonom, uredbama Vlade RH, drugim propisima ili kolektivnim ugovorom primjenjivati opći propis o
radu, Zakon o radu. Ovim odredbama provodi se načelo da poseban zakon isključuje primjenu općeg
propisa (lex specialis derogat legi generalli), što znači da će se supsidijarno na pitanja iz radnog
odnosa državnih i lokalnih službenika i namještenika primjenjivati odredbe Zakona o radu.
Isto je i u pitanjima koja uređuju sporazumni prestanak državne i lokalne službe. Budući da se na
sporazum o prestanku državne i lokalne službe podredno primjenjuje i Zakon o radu, prvo ćemo se u
članku osvrnuti i na način kako je taj institut uređen u općem propisu o radu.