vrijednosno usklađenje

Zalihe, koje su dio kratkotrajne materijalne imovine, predstavljaju važnu imovinsku stavku u
društvima koja se bave trgovačkom djelatnošću. Stoga, pravilno mjerenje zaliha i provođenje ispravka
njihove vrijednosti imaju ključnu ulogu u prikazivanju stvarnog financijskog stanja i uspješnosti
poslovanja društva, što je osnovni zahtjev financijskog izvještavanja. Računovodstveni postupci
vezani uz naknadno mjerenje zaliha trgovačke robe uređeni su Hrvatskim standardom financijskog
izvještavanja 10 – Zalihe i Međunarodnim računovodstvenim standardom 2 – Zalihe, čija se primjena
razmatra u ovom članku.

S obzirom da se približava kraj poslovne 2024. godine, potrebno je voditi računa o tome da financijski
izvještaji trebaju istinito i fer prezentirati financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove
poduzetnika. Istinito i objektivno predočavanje zahtijeva vjerno predočenje učinaka transakcija i
drugih poslovnih događaja, a u skladu s kriterijima priznavanja imovine, obveza, kapitala, prihoda
i rashoda. Stoga, pri izradi završnog računa, subjekt mora svakako razmotriti postoje li određeni
indikatori umanjenja vrijednosti imovine, primjerice u vezi potraživanja od kupaca, zaliha, financijske
imovine, dugotrajne materijalne imovine i sl. Ako postoje objektivni dokazi te je utvrđeno umanjenje
vrijednosti imovine, potrebno je na odgovarajući način evidentirati vrijednosno usklađenje, kao rashod
u računu dobiti i gubitka, osim ako se radi o, primjerice revaloriziranoj dugotrajnoj materijalnoj imovini,
pri kojoj se najprije smanjuje revalorizacijska rezerva. Vrlo često dolazi do vremenske nepodudarnosti
priznavanja rashoda vrijednosnog usklađenja za računovodstvene i porezne svrhe. U tom slučaju,
vrijednosno usklađenje je privremeno porezno nepriznat rashod za koji je potrebno uvećati osnovicu
poreza na dobit odnosno nastaje odbitna privremena razlika koja zahtijeva priznavanje odgođene
porezne imovine u bilanci. U radu autorica obrađuje računovodstveni i porezni aspekt vrijednosnog
usklađenja pojedinih vrsta dugotrajne i kratkotrajne imovine, s naglaskom na obveznike primjene
HSFI-a.

Upravljanje potraživanjima jedan je od glavnih zadataka vođenja brige o imovini društva. U skladu sa
standardima financijskog izvještavanja, potraživanja su resurs koji kontrolira poduzetnik kao rezultat
prošlih događaja i od kojega se očekuje priljev budućih ekonomskih koristi kod poduzetnika. Redovita
usklađenja stavaka između vjerovnika i dužnika, briga o zastari, naplati potraživanja sudskim putem,
prijavi u stečajnu ili likvidacijsku masu nužna su ne samo kako bi povećali mogućnost naplate, već kako
bi i spriječili negativne porezne posljedice zbog porezno nepriznatih rashoda. U uvjetima smanjenja
likvidnosti gospodarstva, nepoštivanja rokova naplate potraživanja, a u isto vrijeme pod pritiskom
dobavljača i poreznih obveza, poduzetnik mora biti itekako oprezan pri upravljanju potraživanjima. U
članku autor dalje prikazuje računovodstveni i porezni tretman upravljanja potraživanjima.

Zalihe kao dio kratkotrajne materijalne imovine, čine značajnu imovinsku stavku u društvima koja
obavljaju trgovačku djelatnost. Iz tog razloga mjerenje zaliha odnosno provođenje ispravka vrijednosti
zaliha imaju važnu ulogu u iskazivanju realnog financijskog položaja i uspješnosti poslovanja društva
kao temeljnog zahtjeva financijskog izvještavanja. Računovodstveno postupanje s naknadnim
mjerenjem zaliha trgovačke robe uređuje Hrvatski standard financijskog izvještavanja 10 – Zalihe i
Međunarodni računovodstveni standard 2 – Zalihe, čija primjena je predmet ovoga članka.

Približavamo se kraju poslovne godine stoga je na vrijeme potrebno voditi računa o tome da financijski
izvještaji trebaju istinito i fer prezentirati financijski položaj, financijsku uspješnost i novčane tokove
poduzetnika. Istinito i objektivno predočavanje zahtjeva vjerno predočenje učinaka transakcija i drugih
poslovnih događaja, a u skladu s kriterijima priznavanja imovine, obveza, kapitala, prihoda i rashoda.
Stoga, pri izradi završnog računa, subjekt mora razmotriti postoje li određeni indikatori umanjenja
vrijednosti imovine, primjerice potraživanja od kupaca, zaliha, financijske imovine, dugotrajne
materijalne imovine i sl. Ako postoje objektivni dokazi te je vrijednost imovine umanjena, potrebno
je evidentirati vrijednosno usklađenje. Vrlo često dolazi do vremenske nepodudarnosti priznavanja
rashoda vrijednosnog usklađenja za računovodstvene i porezne svrhe. U tom slučaju, vrijednosno
usklađenje je privremeno porezno nepriznat rashod za koji je potrebno uvećati osnovicu poreza na dobit
odnosno nastaje odbitna privremena razlika koja zahtijeva priznavanje odgođene porezne imovine u
bilanci. U radu autorica obrađuje računovodstveni i porezni aspekt vrijednosnog usklađenja pojedinih
vrsta dugotrajne i kratkotrajne imovine, s naglaskom na obveznike primjene HSFI-a.