Pravni, računovodstveni i porezni okvir likvidacije trgovačkog društva
Prije nego što društvo bude brisano iz registra, kao posljednja faza postojanja društva dolazi likvidacija
koju valja provesti.
Likvidacija društva provodi se ako je imovina društva dostatna kako bi se namirili svi vjerovnici s
kamatama, u protivnom se ima provesti stečajni postupak.
Likvidaciju provodi likvidator koji mora imate posebne kvalitete. Likvidator mora poznavati
računovodstvene i porezne propise, kao i odredbe Zakona o trgovačkim društvima.
Zakup i ulaganja u tuđu imovinu iz računovodstvene i porezne perspektive
Sklapanje ugovora o zakupu poslovnog prostora predstavlja poslovni događaj koji se na odgovarajući
način evidentira u poslovnim knjigama poduzetnika. Ugovor o zakupu može se sklopiti s fizičkom
ili pravnom osobom koja je vlasnik poslovnog prostora. Tijekom korištenja zakupljenog prostora
poduzetnik se može naći u situaciji u kojoj je potrebno izvršiti određena ulaganja u njegovo uređenje
ili može sam donijeti odluku o takvim ulaganjima. Budući da je riječ o ulaganju vlastitih sredstava u
imovinu koja nije u vlasništvu poduzetnika, potrebno je osigurati i odgovarajuće računovodstveno
evidentiranje nastalih poslovnih događaja. U nastavku će se kroz praktične primjere zakupa poslovnog
prostora i ulaganja u tuđu imovinu prikazati njihov računovodstveni tretman i utjecaj na financijske
izvještaje poduzetnika sastavljene u skladu s Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja.
Povećanje temeljnog kapitala iz perspektive revizije
Provedba revizije financijskih izvještaja predstavlja zakonsku obvezu uređenu odredbama Zakona o
reviziji i Zakona o računovodstvu. Uz redovnu godišnju reviziju, trgovačka društva obvezna su provesti
reviziju i u određenim statusnim promjenama predviđenima Zakonom o trgovačkim društvima. U
takve statusne promjene ubrajaju se povećanje temeljnog kapitala, pripajanje, spajanje, podjela,
priključenje te preoblikovanje društva. Navedene promjene odražavaju se u temeljnim aktima društva
– kroz izmjene statuta kod dioničkih društava (d.d.) odnosno društvenog ugovora kod društava s
ograničenom odgovornošću (d.o.o.) – nakon čega se evidentiraju upisom u sudski registar. U
nastavku članka razmatrat će se uloga i potreba provođenja revizije u postupku povećanja temeljnog
kapitala, uz osvrt na relevantne revizijske i računovodstvene standarde te pravne i porezne aspekte
predmetnog postupka.
Otpis obveza i utjecaj na rezultat poslovanja i poreznu osnovicu
Jedna od važnih obveza poreznih obveznika jest redovito analiziranje i procjenjivanje strukture
postojećih obveza društva. Kao i kod potraživanja, određene obveze mogu zastarjeti te, uz ispunjenje
propisanih zakonskih pretpostavki, biti predmet otpisa. U praksi se to najčešće odnosi na obveze
prema dobavljačima i drugim vjerovnicima nastale iz poslovnih odnosa. Otpis takvih obveza
računovodstveno se evidentira kao prihod društva, čime izravno utječe na rezultat poslovanja te
pridonosi istinitijem i objektivnijem prikazu financijskog položaja u financijskim izvještajima. Budući
da otpis obveza proizvodi značajne učinke i s računovodstvenog i s poreznog aspekta, u nastavku
članka detaljnije će se razmotriti njegove posljedice i način evidentiranja u poslovnim knjigama
društva.
Revizorska dokumentacija kao temelj dokazivanja u postupku revizije financijskih izvještaja
Tijekom obavljanja revizije financijskih izvještaja, revizor je dužan prikupiti dostatne i primjerene
revizijske dokaze te ih uredno evidentirati kroz revizijsku dokumentaciju. Kvalitetno pripremljena
i sustavno organizirana dokumentacija predstavlja temelj za donošenje revizorskog mišljenja uz
odgovarajuću razinu razumnog uvjerenja te za sastavljanje pouzdanog revizorskog izvješća. Sadržaj,
struktura i način vođenja radne dokumentacije propisani su Zakonom o reviziji i Međunarodnim
revizijskim standardima (u daljnjem tekstu: MRevS). U nastavku rada analiziraju se ključni propisi koji
uređuju izradu, organizaciju i arhiviranje revizijske dokumentacije (radnih papira i revizorskih mapa),
kao i njezina svrha, izgled te zahtjevi koji se odnose na nadzor i kontrolu nad njezinim vođenjem.
Evidentiranje štetnih događaja u skladu s računovodstvenim standardima
U okviru redovnog poslovanja, poduzetnici upravljaju različitim oblicima imovine koja je izložena
raznim rizicima, uključujući oštećenje ili potpuni gubitak. Posebno značajan izvor rizika predstavljaju
prirodne nepogode, koje mogu rezultirati djelomičnom ili potpunom neupotrebljivošću imovine.
Takvi događaji imaju izravan utjecaj na poslovanje kroz smanjenje vrijednosti imovine, dok se
dugoročne posljedice očituju u smanjenju prihoda zbog nemogućnosti njezina korištenja te mogućim
poremećajima u kontinuitetu poslovnih aktivnosti.
S obzirom na to da određene vrste šteta nije moguće u potpunosti izbjeći, poduzetnici se sve češće
odlučuju na osiguranje imovine kao oblik upravljanja rizicima i ublažavanja financijskih posljedica.
Uzimajući u obzir složenost situacija koje proizlaze iz oštećenja imovine, u nastavku rada razmatrat
će se navedena problematika s pravnog, računovodstvenog i poreznog aspekta.
Tretman prodaje i ponovnog uzimanja imovine u najam u računovodstvu
Danas, u uvjetima kada poduzetnici mogu birati između različitih modela financiranja, povratni
najam (engl. sale and lease back) sve se češće koristi kao instrument za poboljšanje likvidnosti. Riječ
je o transakciji u kojoj poduzetnik prodaje vlastitu imovinu, a potom nastavlja koristiti tu istu imovinu
temeljem ugovora o operativnom ili financijskom najmu. Takav model omogućuje oslobađanje
vezanih sredstava uz istodobno zadržavanje prava korištenja imovine u poslovanju. Budući da
ovakve transakcije imaju i računovodstvene i porezne učinke, njihovo je pravilno evidentiranje nužno
provoditi u skladu s primjenjivim računovodstvenim standardima i poreznim propisima. U nastavku
članka detaljnije će se razmotriti računovodstveni i porezni aspekti povratnog najma.
Računovodstveni pristup raskidu ugovora o leasingu sukladno HSFI-u
U uvjetima pojačane tržišne neizvjesnosti i kontinuiranih promjena, poduzetnici se sve češće suočavaju
s posljedicama ranije donesenih poslovnih odluka, dok im se istovremeno smanjuje razina raspoložive
likvidnosti. U takvim okolnostima, potreba za prilagodbom financijskih obveza postaje sve izraženija,
a jedna od mogućih mjera jest i prijevremeni raskid ugovora o leasingu.
Kako bi se ispravno utvrdio porezni i računovodstveni tretman takvog raskida, nužno je prethodno
razlikovati vrstu leasinga – financijski ili operativni. Naime, klasifikacija ugovora izravno utječe na
način evidentiranja poslovnih događaja i može dovesti do značajnih razlika u računovodstvenom
pristupu. U nastavku članka prikazat će se postupak evidentiranja prijevremenog raskida leasing
ugovora, kako za financijski, tako i za operativni leasing, kod obveznika koji primjenjuju Hrvatske
standarde financijskog izvještavanja (HSFI).
Primjena uzoraka u provedbi revizije
U postupku revizije financijskih izvještaja revizor primjenjuje različite metode i tehnike kako bi stekao
razumnu razinu sigurnosti da su računovodstveni podaci klijenta točno i istinito prikazani. Posebno je
važno osigurati da su evidentirane transakcije usklađene s pripadajućom dokumentacijom te da salda u
poslovnim knjigama odražavaju stvarno stanje. Budući da je u praksi, zbog opsega poslovanja i vremenskih
ograničenja, gotovo nemoguće provjeriti svaku pojedinu transakciju, revizor se često oslanja na metodu
uzorkovanja. To podrazumijeva odabir reprezentativnog skupa transakcija ili stavki na kojima se provode
revizijski postupci, testiraju interne kontrole te provjerava točnost i potpunost iskazanih podataka.
U nastavku rada autor će detaljnije prikazati način primjene uzorkovanja u reviziji, kriterije za odabir
odgovarajućeg pristupa, postupke dokazne provjere koji se provode nad odabranim uzorkom te rizike
koji proizlaze iz takvog pristupa. Cilj je objasniti kako pravilno definirati veličinu i strukturu uzorka kako bi
revizor, na temelju prikupljenih dokaza, mogao donijeti utemeljeno revizijsko mišljenje.
Obračun i priznavanje ulaganja u nekretnine
Ako poslovni subjekt drži zemljište, zgradu ili njihov dio radi ostvarivanja prihoda od najma, rasta
vrijednosti na tržištu ili kombinacije tih ciljeva, takva se imovina u računovodstvenom smislu
smatra ulaganjem u nekretnine. Bitna razlika u odnosu na nekretnine koje poduzeće koristi za
obavljanje vlastite djelatnosti leži upravo u namjeni njihove uporabe. Zbog različite svrhe držanja,
na ovu se imovinu primjenjuje poseban računovodstveni tretman. U nastavku članka razmatra se
računovodstveni i porezni okvir koji se odnosi na ulaganja u nekretnine, kao i način njihova priznavanja,
mjerenja i objavljivanja u financijskim izvještajima sukladno Međunarodnim standardima financijskog
izvještavanja i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja odnosno MRS-u 40 i HSFI-u 7.