Članak: Troškovi rezerviranja – računovodstveni i porezni tretman

Rezerviranje predstavlja obvezu čija je priroda jasno određena i za koju je na datum bilance vjerojatno ili sigurno da će nastati, međutim postoji neizvjesnost u pogledu iznosa ili datuma kada će nastati. Rezerviranje, kao obvezu neodređenog vremena i/ili iznosa, potrebno je priznati kao rashod razdoblja samo ako su zadovoljeni određeni zahtjevi propisani računovodstvenim standardima, a rezerviranje se ne može koristiti za usklađivanje vrijednosti imovine. Uvjeti koji moraju biti zadovoljeni da bi društvo priznalo rezerviranja su: postojanje sadašnje obveze (zakonske ili izvedene) koja je rezultat prošlog događaja; vjerojatno je da će podmirenje obveze zahtijevati odljev resursa koji utjelovljuju ekonomske koristi; i iznos obveze se može pouzdano procijeniti. Iznos koji se priznaje kao rezerviranje treba odražavati najbolju procjenu izdataka potrebnih za podmirenje sadašnje obveze na datum bilance. Osim računovodstvenih propisa, subjekt mora voditi računa i o poreznim propisima vezanim uz oporezivanje dobiti. Naime, određeni troškovi rezerviranja privremeno su porezno nepriznati rashod, stoga utječu na povećanje osnovice poreza na dobit te na računovodstveno evidentiranje odgođene porezne imovine. U radu autorica obrađuje računovodstveni tretman rezerviranja te porezne aspekte pojedinih vrsta rezerviranja.