Luka Orlović, univ. spec. oec.

Provođenje revizije financijskih izvještaja predstavlja zakonsku obvezu propisanu Zakonom o reviziji
i Zakonom o računovodstvu. Osim obvezne godišnje revizije, trgovačka društva podliježu i reviziji u
slučaju statusnih promjena sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Takve statusne
promjene uključuju povećanje temeljnog kapitala, pripajanje, spajanje, priključenje, podjelu te
preoblikovanje trgovačkog društva. Sve navedene promjene unose se u temeljne akte društava
– izmjenama statuta kod dioničkih društava (d.d.) odnosno društvenog ugovora kod društava s
ograničenom odgovornošću (d.o.o.) – te se potom evidentiraju upisom u sudski registar. U nastavku
članka bit će obrađena potreba provedbe revizije u kontekstu povećanja temeljnog kapitala, kroz
prikaz relevantnih revizijskih i računovodstvenih standarda, kao i kroz analizu pravnih i poreznih
aspekata ove radnje.

Jedna od obveza poreznih obveznika jest kontinuirano preispitivanje i procjena strukture vlastitih
obveza. Kao što je to slučaj s otpisom potraživanja i obveze društva mogu podlijegati zastari te
posljedično biti otpisane, ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti za takvu radnju. Najčešće je riječ o
obvezama koje proizlaze iz poslovnih odnosa s dobavljačima ili vjerovnicima, a njihov otpis evidentira
se u korist prihoda, što neposredno utječe na financijski rezultat društva te pridonosi realnijem i
objektivnijem prikazu financijskih izvještaja. S obzirom na to da otpis obveza ima značajne
računovodstvene, ali i porezne implikacije, u nastavku članka detaljnije će se analizirati njegovi učinci
s oba aspekta.

Tijekom provedbe revizije financijskih izvještaja, revizor je obvezan prikupiti odgovarajuće revizijske
dokaze te ih sustavno dokumentirati u obliku revizijske dokumentacije. Temeljita i sveobuhvatna
dokumentacija omogućuje revizoru izražavanje revizorskog mišljenja s višom razinom razumnog
uvjerenja te izradu vjerodostojnog revizorskog izvješća. Sadržaj i oblik radne dokumentacije uređeni
su Zakonom o reviziji te Međunarodnim revizijskim standardima (u daljnjem tekstu: MRevS-ima).
U daljnjem tekstu rada bit će prikazani relevantni propisi koji određuju postupke izrade,
strukturiranja i pohrane revizijske dokumentacije (radnih papira i revizorskih mapa), kao i njezin
izgled, svrha te propisi koji se odnose na nadzor i kontrolu nad vođenjem navedene dokumentacije.

U okviru svog redovitog poslovanja, poduzetnici raspolažu različitim oblicima imovine koja je izložena
brojnim rizicima, uključujući mogućnost oštećenja ili gubitka. Jedan od značajnijih izvora rizika
predstavljaju prirodne nepogode, koje mogu dovesti do djelomične ili potpune neupotrebljivosti
imovine. Takvi događaji neposredno utječu na poslovanje poduzetnika kroz smanjenje vrijednosti
pogođene imovine, dok dugoročne posljedice uključuju gubitak prihoda uslijed nemogućnosti
korištenja te imovine, kao i potencijalne prekide u poslovnom procesu.
Budući da se pojedine vrste šteta ne mogu u potpunosti spriječiti, poduzetnici se sve češće odlučuju
za pravovremeno osiguranje imovine s ciljem ublažavanja financijskih posljedica štetnih događaja.
S obzirom na kompleksnost situacija koje nastaju uslijed oštećenja imovine, u nastavku članka autor
će analizirati štetu na imovini poduzetnika s pravnog, računovodstvenog i poreznog aspekta.

Danas, kada poduzetnici imaju mogućnost izbora između različitih financijskih modela, povratni
najam (engl. lease back) postaje sve popularniji način za poboljšanje trenutne likvidnosti. Transakcije
u okviru povratnog najma mogu se najjednostavnije opisati kao prodaja imovine poduzetnika uz
mogućnost njezinog ponovnog najma. Ovaj postupak uključuje prodaju postojeće imovine, koju
poduzetnik zatim uzima natrag kroz operativni ili financijski najam. Takve transakcije zahtijevaju
primjenu odgovarajućih računovodstvenih procedura, uz pridržavanje računovodstvenih standarda i
pravilnog određivanja poreznog tretmana. Autor će detaljno razmotriti sve ove aspekte u nastavku
članka.

U današnjem okruženju, obilježenom neizvjesnošću i čestim promjenama, poduzetnici se suočavaju
s rastućim obvezama koje proizlaze iz prošlih poslovnih odluka, dok istovremeno imaju sve manje
likvidnosti. Kako bi smanjili negativne učinke na svoje poslovanje, jedan od načina je i prijevremeni
raskid ugovora o leasingu.
Za pravilno razumijevanje poreznog i računovodstvenog postupka u takvim situacijama, ključno je
prvo utvrditi o kojoj vrsti leasing ugovora se radi – je li riječ o financijskom ili operativnom leasingu.
Ovisno o tome, računovodstveni tretman raskida može značajno varirati. U nastavku članka bit će
objašnjeno kako se evidentira raskid ugovora o leasingu, bilo da je riječ o financijskom ili operativnom
leasingu, kod obveznika primjene Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja (HSFI).

Tijekom provođenja revizije, revizor se koristi različitim alatima kako bi stekao objektivnu sigurnost da
su podaci u knjigama klijenta ispravno prikazani odnosno u slučajevima kada je potrebno usporediti
računovodstvene informacije s fizičkom dokumentacijom. Jedan od tih alata je upotreba uzoraka u
reviziji financijskih izvještaja. Zbog vremenskih ograničenja i praktičnih razloga, u praksi je vrlo teško
revidirati sve transakcije poduzetnika. U takvim slučajevima, revizor odabire reprezentativan uzorak
tih transakcija na kojima će provesti revizijske postupke, procijeniti kontrolne mjere ili provjeriti
ispravnost prikaza salda u knjigama poduzetnika. U daljnjem tekstu, autor će objasniti postupak
upotrebe uzoraka, način izbora pristupa korištenju uzoraka, dokaznu provjeru koja se provodi prilikom
upotrebe uzoraka u reviziji, kao i rizike povezane s njihovom upotrebom, s ciljem točnog utvrđivanja
potrebnih uzoraka koji će omogućiti revizoru da izda svoje mišljenje.

Kada poslovni subjekt posjeduje nekretnine, poput zemljišta i zgrade, dijela zgrade ili oboje, s ciljem
ostvarivanja prihoda od najma, povećanja tržišne vrijednosti ili oboje, takva imovina se klasificira kao
imovina vezana uz ulaganje u nekretnine. Ova svrha ulaganja u nekretnine razlikuje se od namjene
nekretnina koje poduzeće posjeduje i koristi u okviru svojih redovitih poslovnih aktivnosti, zbog čega
se primjenjuje različiti računovodstveni tretman za takvu imovinu. U ovom članku autor će objasniti
računovodstveni i porezni tretman ulaganja u nekretnine te kako se ta vrsta imovine prikazuje prema
Međunarodnim i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja (MRS 40 i HSFI 7).

Prema izmijenjenom Zakonu o računovodstvu (Nar. nov., br. 85/24. i 145/24.), obveza revizije odnosi
se na godišnje financijske izvještaje i godišnje konsolidirane financijske izvještaje dioničkih društava,
komanditnih društava i društava s ograničenom odgovornošću, čiji pojedinačni ili konsolidirani podaci
u godini koja prethodi reviziji premašuju barem dva od sljedeća tri kriterija: – ukupna aktiva iznosi
2.500.000,00 €, – netoprihodi iznose 5.000.000,00 € te – prosječan broj zaposlenih tijekom godine
iznosi najmanje 25. U slučajevima koji ne zahtijevaju potpune revizorske postupke, revizori mogu
biti angažirani za obavljanje uvida u financijske izvještaje. U tim slučajevima, revizor ne provodi
revizijske postupke, već putem razgovora s odgovornim osobama i analitičkih procedura obavlja
pojednostavljeni pregled stavki u financijskim izvještajima. Autor će u članku detaljnije objasniti
postupak uvida i njegove značajke te razjasniti razliku u odnosu na revizorski posao.

Priznavanje, mjerenje, nabava i računovodstveni tretman postrojenja i opreme česti su slučajevi
upravljanja imovinom u poslovanju poduzetnika. Ovaj segment dugotrajne imovine u financijskim
izvještajima poduzetnika predstavlja materijalnu imovinu. Računovodstveno evidentiranje te imovine,
kao i kriteriji za njezino priznavanje, bit će obrađeni u ovom članku, uz prikaz primjera knjiženja u
poslovnoj praksi poduzetnika.