Zakonodavstvo i pravna praksa

Radni sporovi su česta pojava u radnim odnosima te mogu negativno utjecati na odnose između
poslodavaca i radnika u sporu, kao i na ukupnu produktivnost i radnu atmosferu ostalih radnika.
Kako bi se izbjegli dugotrajni i skupi sudski postupci, sve se više potiče korištenje alternativnih metoda
rješavanja sporova, među kojima se posebno ističu arbitraža i mirenje. Riječ je o postupcima koji
omogućuju mirno, brzo i učinkovito rješavanje sukoba. Kod uspješno provedene arbitraže ili mirenja
često je moguć i nastavak suradnje među strankama.
U skladu s navedenim, Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14. – 64/23.), u čl. 136. st. 1., upućuje na
mogućnost rješavanja radnog spora ugovornih strana putem arbitraže odnosno mirenja. Mirenje
i arbitraža su različiti postupci koji mogu biti jednako učinkoviti, ovisno o potrebama konkretnog
spora.
Arbitraža je vrsta izvansudskog rješavanja spora u kojemu stranke arbitru povjeravaju odlučivanje o
sporu koje može rezultirati odlukom koja je pravnom snagom izjednačena s pravomoćnom sudskom
odlukom.
Pojam „mirenje“ danas je zastario te se umjesto navedenog termina koristi izraz „mirno rješavanje
spora“. Termin mirenje je u Zakonu o radu korišten u skladu sa starim Zakonom o mirenju, koji je bio
na snazi do 29. lipnja 2023. godine. Ovu materiju danas uređuje Zakon o mirnom rješavanju sporova
(Nar. nov., br. 67/23.), prema kojemu je uvedena i promjena u nazivlju. Mirno rješavanje spora je svaki
izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju.
S obzirom na opsežnu zakonsku regulativu, u ovom članku su izložene samo osnovne informacije
vezane za arbitražu i mirenje relevantne za individualne radne sporove.

Ovrha na plaći skup je radnji pomoću kojih ovrhovoditelj prisilno ostvaruje svoje novčane tražbine.
Odredbama Ovršnog zakona poslodavci su stavljeni u položaj posrednika ili izvršitelja. Stoga je pred
istima educirati se i provoditi prisilnu naplatu na plaćama radnika.
U praksi se javljaju brojna pitanja i nesigurnost, jesmo li postupili na valjan naćin u želji da ispunimo
zakonsku obvezu kao poslodavci ujedno štiteći interese vlastitih radnika.

Novi propisi kojima će se urediti upravljanje pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske su Zakon
o pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske i Zakon o Centru za restrukturiranje i prodaju.
Navedenim propisima će se u potpunosti zamijeniti Zakon o upravljanju državnom imovinom iz 2018.
godine. Zbog znatnog zanimanja koje je pokazano u vezi s navedenim zakonima, odlučeno je o istima
iznijeti najznačajnije novine i prije nego su zakoni usvojeni i objavljeni u Narodnim novinama.
O prijedlogu jednog i drugog zakona je provedeno glasovanje na 6. sjednici Hrvatskog sabora.
Jedna od značajnijih novina koje će biti uvedene novim propisima je neovisnost članova nadzornog
odbora. U pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske najmanje 33 % članova nadzornog
odbora morat će biti neovisni članovi.

Po provedbi lokalnih izbora, održanih 18. svibnja slijedi konstituiranje predstavničkih tijela te
stupanje na dužnost novoizabranih općinskih načelnika, gradonačelnika i župana. Postupak stupanja
novoizabranih dužnosnika na dužnosti objašnjen je u broju 5, Riznice. U ovom broju pojasnit će se
postupak konstituiranja koji se u pravilu odvija tijekom lipnja. U praksi se tijekom tog postupka
pojavljuju određene dvojbe koje će se u ovom članku nastojati razjasniti.

Puno radno vrijeme radnika u Republici Hrvatskoj je četrdeset sati tjedno i prema propisu ne može
biti duže. No u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim slučajevima prijeke
potrebe, radnik je na pisani zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog odnosno nepunog radnog
vremena – radi se o prekovremenom radu.
Rad duži od punog radnog vremena poseban je uvjet rada za koji radnik ima pravo na povećanu
plaću. Korištenje takvog rada može postati veliki trošak poslodavcu te se nerijetko isti zamjenjuje
korištenjem slobodnih dana. Kako takvo što ne nalazimo u propisu, ne preostaje nam drugo, već
razmotriti praksu i relevantna mišljenja.

Zakon o državnim službenicima (Nar. nov., br. 155/23. i 85/24.), je propis kojim se uređuju radnopravni
odnosi između državnih službenika i namještenika i države kao poslodavca. Zakon se odnosi samo
na državne službenike i namještenike pa se u odnosu na Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14., 127/17.,
98/19., 151/22. i 64/23.), smatra posebnim zakonom (lex specialis).
Slično je i sa Zakonom o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi
(Nar. nov., br. 86/08., 61/11., 4/18., 112/19. i 17/25.). I tim se Zakonom uređuje prijam u službu te
prava, obveze i odgovornosti službenika i namještenika u upravnim odjelima i službama jedinica
lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i
obveza službenika i namještenika.
I u jednom i u drugom zakonu stoji da će se na pitanja koja nisu uređena tim zakonima, posebnim
zakonom, uredbama Vlade RH, drugim propisima ili kolektivnim ugovorom primjenjivati opći propis o
radu, Zakon o radu. Ovim odredbama provodi se načelo da poseban zakon isključuje primjenu općeg
propisa (lex specialis derogat legi generalli), što znači da će se supsidijarno na pitanja iz radnog
odnosa državnih i lokalnih službenika i namještenika primjenjivati odredbe Zakona o radu.
Isto je i u pitanjima koja uređuju sporazumni prestanak državne i lokalne službe. Budući da se na
sporazum o prestanku državne i lokalne službe podredno primjenjuje i Zakon o radu, prvo ćemo se u
članku osvrnuti i na način kako je taj institut uređen u općem propisu o radu.

Ministarstva i ostala tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
te ostali proračunski korisnici dužni su poduzimati odgovarajuće mjere i radnje u cilju potpune i
pravodobne naplate prihoda i primitaka iz svoje nadležnosti te za njihovu uplatu u proračun. Pravilno
utvrđivanje dospjelosti potraživanja, rokovi zastare te postupci prisilne naplate potraživanja imaju
vrlo važnu ulogu u tom postupku naplate. U nastavku teksta autorica obrađuje temu dospjelosti i
zastare potraživanja te postupke i procedure naplate dospjelih javnih i nejavnih davanja.

Predmet ovog članka je Načelo nenanošenja bitne štete (Do no significant harm principle) koji pruža
sveobuhvatnu zaštitu okoliša u više dimenzija, osiguravajući da gospodarske aktivnosti pozitivno
doprinose okolišnim ciljevima EU-a. U okviru NPOO-a jedan od osnovnih zahtjeva EU-a bio je
potreba usklađivanja svih investicija financiranih iz NPOO-a s načelom nečinjenja bitne štete okolišu.
Ovo načelo odnosi se na zahtjev da nijedna investicija koja se sufinancira ne smije imati značajnije
negativne utjecaje na klimu, okoliš, prirodni ekosustav, vodu i ostale ciljeve iz EU Green deala, stoga
je važno skrenuti pozornost i privatnom i javnom sektoru na potrebu pripreme projekata u skladu sa
zahtjevima DNSH-a i EU taksonomije.

Sporazum o prestanku ugovora o radu je najprirodniji način prestanka ugovora o radu. Stranke imaju
pravo odlučiti o sklapanju ugovora o radu i njegovim bitnim sastojcima, jednako tako mogu odlučiti
i o prestanku tog ugovora, opet suglasnošću volja.
U tekstu autorica upućuje na neke okolnosti na koje ipak valja obratiti pozornost prilikom ovakva
iskazivanja volje stranaka i predlaže kako takav sporazum pisano uobličiti.

U hrvatskom pravnom sustavu postoje različiti pravni izvori kojima se uređuje radno pravo. Kod
korištenja izraza radnog prava podrazumijeva se sustav pravnih pravila kojim se uređuju radni odnosi,
kako individualni, tako i kolektivni. Za radne odnose, među ostalima, važni su nam zakoni, kolektivni
ugovori, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnik o radu i ugovor o
radu. U radnim odnosima često dolazi do situacija u kojima se na jednog radnika mogu istovremeno
primjenjivati različiti izvori radnog prava. U praksi se često događa da je isto pravo radnika uređeno
upravo na različit način. U takvim slučajevima se prirodno postavlja pitanje koje će se pravo primijeniti.
Odgovor na to pitanje daje nam čl. 9. st. 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14. – 64/23). U navedenoj odredbi
propisano je da kad je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o
radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom,
primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.